Andrija Čordaš,siroče iz drugog rata,
malen čovjek,vedrih očiju,
čopori svinja, vatrica tinja,
savske bare i dubina,
velikog neba slavonskog'.
Im'o dva psa,dva druga,
to nije bilo gazda i sluga,
to je bilo prijateljstvo iskreno.

Pričaju ljudi,mlad je bio,
lijepu je Slavu zavolio,a
nju je bolest rano uzela.
K'o vuk samotnjak tugu je krio ,
nije po birtija plak'o i pio,
samo on zna kako našao je mir.
Kad bi ga pitali što živi tako,
zašto ne stekne imanja,a
on bi rek'o - nek' se bogati 'ko o tom sanja.

Jer nije sretan 'ko puno ima,
sretan je onaj 'ko malo treba,
neda se sreća zlatom kupiti.
Sva blaga svijeta ništa ne vrijede,
jadan je onaj kog vrag zavede, a
cijeli život samo dukate na hrpu sprema,
đaba mu svega kad u duši mira nema.

Sanjivom,plavom seoskom zorom,
svirala frula širokim šorom,
njegova pjesma je sokak budila.
I sve su gazde baš njega htjele,
kod njeg' su svinje bolje jele,
tko zna zašto,možda i njima dobrote fali.
Znao je reči - marva je marva,
u trnju jede,u blatu spava,ali
se nikada ne uprlja k'o čovjek.


Bio je Andra na svoju ruku,
po selu pričali mimo svijeta,
ljudi k'o ljudi, ljudima uvijek nešto smeta.
A samo je živio kako je htio,
i s ono malo sretan bio,
na račun tuge,na račun sreće šale zbij'o.
Život je cesta pa biraj gdje ćeš,
al' 'zalud grabiš i 'zalud stječeš,
jer tamo gore ništa od toga ponijet nećeš.


Jer nije sretan 'ko puno ima,
sretan je onaj 'ko malo treba,
neda se sreća zlatom kupiti.
Sva blaga svijeta ništa ne vrijede,
jadan je onaj kog vrag zavede, a
cijeli život samo dukate na hrpu sprema,
đaba mu svega kad u duši mira nema.

Bježale godine,uvijek je tako,
pa i on stario polako,
i sve se rjeđe čula frula u jutro rano.
I prođe dobro ,prođe i loše,
stari sokaci nestadoše,
i dođe neko vrijeme njemu strano.
Nestalo marve,nestalo gazda,
nestalo šuma i salaša,
nestalo s njima i posljednjeg Čordaša.


Umro je Andra onako tiho,
kako i umru i takvi ljudi ,
bez puno suza i tužnih stihova.
Svećenik reče tek dv'je, tri riječi,
pokoj mu duši, a bio je veći,
nego bi čovjek rekao na izgled.
Samo se Sava na tren stala,
samo je vrbak spustio grane,
ljudi se kunu da su psi plakali.


Ma nije sretan 'ko puno ima,
sretan je onaj 'ko malo treba,
neda se sreća zlatom kupiti.
2x Sva blaga svijeta ništa ne vrijede,
jadan je onaj kog vrag zavede, a
cijeli život samo dukate na hrpu sprema,
đaba mu svega kad u duši mira nema.